Iako je znanost imenica ženskog roda, njome još uvijek vladaju muškarci. Manje plaće, ograničen broj radnih mjesta, žongliranje između privatnog i poslovnog, česti odlasci u inozemstvo radi usavršavanja i nedosanjane vodeće pozicije samo su neki od problema kad govorimo o ženama u znanosti. Zato je Opća skupština Ujedinjenih Naroda proglasila Međunarodni dan žena i djevojaka u znanosti, koji obilježavamo 11. veljače svake godine. Glavni cilj ovog dana jest potaknuti djevojčice da se uključe u znanost i zajedničkim snagama promijene statistiku. Tim smo povodom razgovarali s dr. sc. Jelenom Godrijan, rođenom Zagrepčankom i suradnicom u Zavodu za istraživanje mora i okoliša na Institutu Ruđera Boškovića. U zanimljivom razgovoru Jelena nam je otkrila kako je to proučavati mora i oceane, u kakvom su položaju žene u znanosti i poslala važnu poruku djevojčicama kojima je mikroskop zanimljiviji od mobitela. Niz događaja me doveo do Rovinja gdje sam se zaposlila kao stručna suradnica u Centru za istraživanje mora. Posao je uključivao mnoge terenske izlaske s brodom Vila Velebita, sjećam se da smo jedne godine svaki mjesec bili barem deset dana na brodu i plovili Kvarnerom i Sjevernim Jadranom i nekako mi se more mi se uvuklo pod kožu, posebno boja jutarnjeg neba na Kvarneru. Ako u nama istinski gori iskra za nekim poslom, imamo osnovni preduvjet da ćemo se baš u njemu i ostvariti. Mlada znanstvenica govori da se taj osjećaj utrostručio kad je mikroskopom počela proučavati uzorke. Bila je fascinirana ljepotom i kompleksnošću planktonskih organizama. I tako je sve počelo, svoju karijeru usmjerila je razumijevanju njihovih tajni i načina na koji utječu na globalne ekološke procese. Danas njezin rad doprinosi širem razumijevanju važnih ekoloških i bioloških procesa i pruža temelje za buduća primijenjena istraživanja u oceanografiji i zaštiti okoliša. Iako stvarno mislim da je to sve bilo slučajno i da sam se isto tako mogla baviti istraživanjima vulkana, mislim zapravo da je za sve to bila potrebna neka podloga, opći interes i duboko ukorijenjena znatiželja za prirodu. Dakle, ako u nama istinski gori iskra za nekim poslom, imamo osnovni preduvjet da ćemo se baš u njemu i ostvariti. Jedan od najvećih izazova s kojima se znanstvenice u Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim zemljama, suočavaju je postizanje ravnoteže između profesionalnih ambicija i osobnog života. A zašto je to tako? Ponajviše zbog neprekinute posvećenosti, dugih istraživanja i fleksibilnosti. Osim toga, ograničen broj stalnih radnih mjesta u akademskoj zajednici stvara visoku razinu konkurencije i neizvjesnosti, posebno za mlade znanstvenike na početku karijere. To može biti posebno demotivirajuće za znanstvenice koje se mogu osjećati prisiljenima birati između karijere i obitelji. Nauči biti strpljiva i imaj povjerenja u vlastite sposobnosti. Potreba za čestim boravkom u inozemstvu radi usavršavanja, sudjelovanja na konferencijama ili rada na međunarodnim projektima može biti dodatno opterećenje, govori Jelena i dodaje da se znanstvenice suočavaju s nedostatkom sredstava za istraživanje, a to je i slabi pristup najnovijoj tehnologiji. Upravo je to posebno izazovno u Hrvatskoj. Kod nas je, govori Jelena, financiranje sasvim nestabilno, a sredstva puno niža. Jedan od najistaknutijih problema u ovom kontekstu jest i nedostatak ženskih uzora. Zato smo upitali Jelenu koji su to bili njezini uzori kad je krenula razvijati svoju znanstvenu karijeru. Imam sreću što sam u svom životu okružena izuzetnim ljudima koji su mi poslužili kao uzori. Vjerujem da svatko od nas nosi priče hrabrosti, upornosti i snage, koje mogu biti inspiracija drugima. Kada sam se uputila na put znanstvenog istraživanja, naišla sam na mnoge kolege i mentore čija me predanost i strast prema znanosti motivirala. Svaki od njih nosi jedinstvenu priču o prevladavanju prepreka, bilo da je riječ o akademskim izazovima, osobnim nedaćama ili profesionalnim dilemama. Njihova sposobnost da ostanu fokusirani i predani svojim ciljevima, unatoč poteškoćama, neprestano me inspirira i potiče na rast. U njezinoj karijeri bilo je uspona i padova, stresnih, ali i onih sretnih trenutaka. Ipak, da može ponovno birati svoj životni put, bez razmišljanja bi krenula vlastitim stopama. Čovjek shvati tek kad dođe u neke zrelije godine. Tada bi nam tako dobro došao jedan vremeplov, da se vratimo u prošlost i mlađoj verziji sebe damo jednu peticu ili očitamo bukvicu. Nauči biti strpljiva i imaj povjerenja u vlastite sposobnosti, to je poruka koju bih poručila mladoj sebi. Sve životne izazove s kojima sam se suočavala pojačavala je moja sklonost perfekcionizmu i borba s anksioznošću. Ta su me stanja često kočila i umanjivala moje samopouzdanje i sprječavale me u ostvarivanju ciljeva. Terapiju danas doživljavam jednako važnom kao i razgovor o tome koji su naši ciljevi i kako ih ostvariti.