Na dijagnozu produženog kovida jedna Beograđanka čekala je dugo jer sistemska pomoć i podrška pacijentima sličnim njoj u Srbiji ne postoji. A posljedice po njihovo zdravlje mogu biti i najčešće su trajne. Prije četiri godine Katarina je završila fakultet i počela da radi. Ubrzo se, kao i mnogi, zarazila virusom korona i preležala ga. Simptome je, međutim, i dalje osjećala. Najgori dan u tom periodu je izgledao tako da noću ne možete da spavate od bolova, a onda ujutru zaspite i prespavate narednih 48 sati. Kao da ste, praktično, umrli. Pomoć je tražila u gotovo svim zdravstvenim ustanovama, pa i u onim označenim kao long covid centar, ali nailazila je samo na nerazumijevanje. Doktorka Hitnog prijema u Bežanijskoj kosi, kada sam joj sve to ispričala, saslušala me je i pitala me, da li imam momka, aludirajući na to da je možda sve to hormonski i da se šetam sa njim, provodim zajedničko vrijeme, kako će meni to, sigurno, nestati. Ali, nije prestajalo. Zbog čestih odsustvovanja, a bez dijagnoze, ostala je bez posla. Okolina je postala sumnjičava, srećom, porodica ju je podržala. Doduše, bilo je momenata kada su sa mnom odlazili kod ljekara i bili ubijeđeni u tu priču da će to proći i govorili su mi, proći će, nije to tako strašno, iako su vidjeli, praktično, moj invaliditet. Poslije višemjesečne potrage za odgovorom na pitanje šta joj je, dobila ga je na beogradskom Institutu Dedinje. Ovo je moja terapija za produženi kovid, navodi pokazujući pun frižider lijekova, čajeva i suplemenata. Najmanje 65 miliona ljudi na svijetu živi sa posljedicama kovida, a procjene EU su da oko 30 odsto pacijenata, poslije korone, pati od sindroma hroničnog umora koji je dijagnostikovan i Katarini.