Tu me negdje Bog kaznio počeo sam da pušim sa 13 godina i nikad do danas nisam prestao Životna priča Žarka Paspalja legendarni jugoslovenski košarkaš PREŽIVIO 2 SRČANA I MOŽDANI UDAR

Vijest da je Žarko Paspalj 57 hospitalizovan zbog srčanih problema šokirala je i zabrinula sve ljubitelje košarke u Srbiji i šire. Proslavljeni košarkaš je operisan zbog jakih aritmija zbog čega se nije pojavio na jednoj svečanosti u Grčkoj. Paspalju je urađena ablacija i njegovo stanje je stabilno. Paspalj je i u prošlosti imao probleme sa srcem, čak i prije nego što je završio karijeru profesionalnog košarkaša. Preživio je dva infarkta, prvi u svojoj 35. godini i jedan moždani udar. Nastavio je da igra košarku i poslije mjesec dana mu se dogodio drugi srčani udar, a moždani udar je doživio 2017. godine. Pored svega toga, legendarni košarkaš nije ostavio cigarete, a ističe da je genetika kriva za zdravstvene probleme. To oko mojih zdravstvenih problema i nije neka priča. Evo, ovako, sjedim ovdje u ovom mom dvorištu, ima ovdje i ovaj predivan teren tu. Ponosim se što sam ga napravio, tu su dvije godine odricanja. Ali, ja neću da uzmem loptu u ruku, a nisam je uzeo jedno 14 godina. Jer kad god sam je uzeo, uzbudio sam se i uznemirio. Želim da objasnim šta mi je oduzeto. Asvaki put kada sam pokušao da budem dio onoga što mi je obilježilo život, bude pec, pec, stezanje u grudima i završim u bolnici. Da li je to stvarno stanje ili tolika uzbuđenost? Svaki put kad treba da uzmem loptu, da je dam nekom drugom, taj osjećaj je bio poseban. Zato neću, ni slučajno. Tu me negdje Bog kaznio zbog nečega. Ne znam zbog čega. Ne mislim da je to bila neka nemarnost, način života. Meni se tako desilo. Otac, majka i brat preminuli su od srčanih problema i onda sam shvatio, doduše ne na vrijeme, da je genetika imala velikog uticaja, rekao je Paspalj 2020. godine i dodao: Tako da je i ono promašivanje penala bilo dio toga. Nedovoljno sam se bavio stvarima koje su bile izuzetno važne. Pa iz univerzalnosti u košarkaškom smislu prevaziđeš to, dajedna ruka ne funkcioniše kako treba. Onda sam uradio neke testove na savjet jedne divne žene. I tad shvatiš da nije sve do tebe. Nešto jeste, cigarete na primjer. Pa ja sam počeo da pušim sa 13 godina i nikad do danas nisam prestao. Zapravo, bio sam na elektronskim cigaretama jedno vrijeme, a kad sam ostao bez njih, vratio sam se na prave, zapalio sam je poslije pet minuta. To što ih nisam ostavio najveća je moja greška kao sportiste i živog bića, ali ono što se nije desilo, možeš samo da sanjaš. Ko zna, možda bih bio 30 odsto bolji. Sa reperzentacijom je osvojio dva srebra na Olimpijskim igrama, zlato na Svetskom prvenstvu, tri zlata i bronzu na Evropskim prvenstvima, a malo je falilo da se umesto košarke bavi stonim tenisom. Ćale je 1976. godine dobio posao u Podgorici, što se nije često dešavalo. Obično su pravoslavci išli za Beograd, a muslimani u Sarajevo. I to je bio vjerovatno najznačajniji period za mene jer sam ulazio u nove sfere. I sport nam je bio ogromna stavka u odrastanju van škole, a i u školi smo bili dobri, bio sam izvrstan đak. Uvijek je tu bilo društvo, a igrao sam košarku, fudbal, odbojku, stoni tenis, sve gdje su se sakupljali drugari. Bilo je malo terena, ali uvijek smo pronalazili način da nam bude super. I vodilo se računa o fizičkom vaspitanju, profesori su obraćali pažnju, zapažali talente. Fascinantno je koliko je ta mreža u sportu, sprega škola i klubova, bila dobro postavljena. Nisam siguran da je to namjerno tako napravljeno, ali bilo je logično i funkcionisalo je. Ja sam zapravo po cijeli dan igrao stoni tenis, ali i košarku. Negdje sa 14 godina baš sam izrastao, a sjećam se baš te godine kad sam bio na radnoj akciji, zapravo sam odlučio da stoni tenis neće biti moj primarni sport. I tada sam već bio okorjeli basketaš, družio sam se sa starijim momcima koji su već trenirali. Za mene su tada pričali da sam ozbiljan talenat, šta god to značilo. I igrao sam sva živa takmičenja, školska, gradska, ma sve. Strašno sam to volio i ništa mi nije smetalo, da li na betonu, u hali, bilo mi je važno samo da se igra. Kako su išle godine, dolazilo je više treninga i obaveza, pa škola više nije bila prioritet. Dva treninga dnevno i škola, to baš i ne ide. Zanimljivo je da roditelji dugo nisu bili svjesni kakav talenat i potencijal je Žarko imao. Moj otac nije ni bio svjestan da sam ja talenat, da igram nešto. Naši očevi se nama i nisu posebno bavili u ta vremena. Možda ne zvuči dobro ovo što ću da kažem, ali važan dio vaspitanja, pored porodice, imala je i ulica ili bolje rečeno društvo. Mislim da je tada za roditelje bilo lakše da usmjere dijete. Postojao je neki patern ponašanja i ako si iskočio iz toga, odmah bi bio prepoznat, možda ne izopšten, ali drugačiji. Tako i ćale do moje 18. godine nije bio svjestan da sam neki košarkaš. A bio sam već juniorski reprezentativac one Jugoslavije, tri godine član Budućnosti