Josipa Lisac: Napravljena je velika nepravda onoga časa kad je svijet podijeljen na slabiji i jači spol

Josipa Lisac jedinstvena je u svemu, pa tako ima i svoj specifičan način javljanja na telefon. Bok, zadovoljna, tu sam, javila se Josipa kad sam je nazvala u dogovoreno vrijeme intervjua. Na sličan srdačan i simpatičan način javila se i kad smo prije deset godina radile intervju. Kao i onda, i sada je slušala glazbu, koja u njezinu stanu uvijek svira. Josipa ju je malo stišala pa je razgovor mogao početi. Galerija 6. Dosljedna, originalna i uvijek zanimljiva, ikona hrvatske glazbe priznaje da joj je lakše odraditi koncert nego dati intervju. Intervju iziskuje puno više vremena, a cijelo vrijeme pričaš istu priču. Zapravo ne istu priču, ali toliko sam puno pričala da zapravo bi svatko od novinara već i trebao znati jako puno pa me onda možda neke druge stvari pitati, tako da mi to malo i smeta, direktna je Josipa Lisac. Rođena na Valentinovo 1950. u Zagrebu. Kada smo tijekom razgovora spomenule njezin 74. rođendan 14. veljače, kroz smijeh je uzviknula: 'Jadna ja.' Josipa nema klasične proslave rođendana, ni Karlo ni ona nisu na klasičan način slavili rođendane. Karlu i meni sve se dogodilo u veljači. Zaljubili smo se 6. veljače, to je naše privatno Valentinovo. Onda ide Karlov rođendan 8. veljače, moj je 14. veljače, a Dnevnik nam se rodio 28. veljače. Zamislite. A to nam je prvi album i sad mu je i 50. obljetnica, veli glazbenica, koja će ciklus obilježavanja 50 godina od izlaska albuma Dnevnik jedne ljubavi zaokružiti rasprodanim koncertom u maloj dvorani zagrebačkog Doma sportova u subotu 17. veljače. Žena se izuzetno snažno borila za svoja prava i ta borba još uvijek traje. Josipa otkriva kako nema neke standardne probe za koncert, ima svoje vrhunske glazbenike koji su uvijek spremni, a i ona se za koncert sama priprema svakodnevnim upjevavanjem, pritom skupljajući koncentraciju. Volim biti sama prije koncerta, a i inače volim biti sama, dodaje Josipa, koja jako voli i mjesec veljaču, za nju vrlo značajnu. Ta veljača je divna. Razmišljala sam o njoj dosta, baš je posebna. Em je najkraći mjesec, pa je u zimi, pa je bijela, pa je crna, pa je sunčana i topla, pa je hladna, mrzla, svakakva je. Pa jesu li ljudi takvi? Pa jesu, slični su, energetski se to malo i poklapa, ali da je ekstravagantna, jest. I jedini je mjesec u godini ženskog roda. Baš fenomenalno. A to je znak vodenjaka. Ja sam vodenjak, upoznala sam i druge vodenjake, a svi smo fakat različiti, i to drastično različiti. A to je znak genija, ali ne prosipa svoju pamet posvuda, govori legendarna glazbenica, kod koje je jako prisutna i intuicija. Nema sumnje da ju je intuicija pratila i prije 50 godina kada je nastao antologijski i njezin prvi album Dnevnik jedne ljubavi. Josipa Karlo Metikoš, Ivica Krajač i Branimir Živković znali su jedno, da taj album mora biti najbolji. Karlo je bio vrhunski u svemu, s tolikom snažnom energijom, s tolikom ljubavi, s takvom strašću, zanosom, to je zapravo neopisivo. I šarmirao je sve oko sebe, svi smo bili u sjajnoj energiji. Ja sam samo mislila o tome kako hoću imati super album, a kako doći do super albuma. Znala sam da je teško, ali gledala sam taj ogroman rad i tu volju, ona se vidjela, kao da je bila zamotana u auru tog zanosa, strasti. Svi smo osjetili tu energiju, ali ja kao da sam je i vidjela. Sve su mi se Karlove pjesme sviđale. Da on ne znam koju pjesmu napravi, meni je to sve bilo fantastično. Ivica je svaki dan dolazio sa svojom velikom torbom punom papira, on piše, križa, ludnica. Brane onak, sjedi, sluša, misli si... Slušala se muzika, slušalo se ono što se stvara, slušala se druga glazba, cijelo je vrijeme bila glazba s nama u društvu, i to glasna. Galamilo se, to je bilo fenomenalno. Ja sam i nešto kuhala, iako nisam još bila kuharica neka, pilo se, veselilo se, slavilo se. Snimanje albuma tek je bilo počelo, a već se slavilo. To je bila lijepa radna atmosfera. Svi su željeli najbolje, a kad nešto toliko želiš, onda to i ostvariš. Kad je album bio gotov, Karlo mi je rekao: 'I ako se to nikome ne svidi, to je rađeno za nas i stavit ćemo ploču iznad klavira i to je naše.' A sve se dalo da se to svidi i drugima jer ako vjeruješ u to što stvaraš, stojiš iza toga i poklanjaš to kao dar drugima. Josipa Lisac 1992. godine na koncertu Ritam kiše posvećenom Karlu Metikošu. Hoće li i koliko će to drugi prihvatiti, razumjeti i voljeti, to je druga strana. Ja to sada, nakon ovih 50 godina, mogu reći i to kažem na sceni, da nije bilo vas koji ste sve to razumjeli, a tu se nadovezujem i na kasniji rad, da nije bilo vas koji ste to prvo prepoznali, pa ste tolerirali, jer je bilo drugačije, pa ste to zavoljeli, da se to nije dogodilo, priča bi bila drugačija. Koliko su važni svi ti ljudi koji su Dnevnik jedne ljubavi prihvatili i zavoljeli, ispričala nam je Josipa Lisac, čiji je prvi album i danas aktualan. Čak je i u vrijeme korone prepoznala aktualnost