Majka tenisera Novaka Đokovića Dijana Đoković rođena je 1964. godine kao Dijana Žagar i njena porodica potiče iz Hrvatske, ali se njen otac doselio u Beograd gde je ona i rođena. Otac Dijane Đoković Zdenko Žagar jednom prilikom je progovorio o svemu. Po nacionalnosti sam Hrvat, rođen sam u Vinkovcima. Moja bivša supruga, Novakova baba, takođe je rođena u istom mestu. Tamo smo se i upoznali. Bili smo oficiri koji su došli na službu. Ja sam došao u Beograd, a ona je još pohađala školu, pa smo se posle kad mi se pridružila venčali. Tako se rodila Dijana, pa Sanda, rekao je Zdenko za Novu i dodao. Normalno je da će biti više priklonjen Srbima i ja nemam ništa protiv toga. Ne bi bolje prošao u životu ni da se predstavlja kao Hrvat. Ni to niko ne bi prihvatio. Isto bi ga svojatali. Pre nekoliko meseci zvala me je jedna rođaka koja živi u Vinkovcima da me pita gde je Dijana rođena. Znači, u Hrvatskoj se raspravlja o tome, pričao je Zdenko. Dijana je u jednom trenutku života donela odluku da se krsti u pravoslavnoj crkvi. Moji roditelji jesu katolici, ali su ih partija i komunizam vaspitavali. Izjašnjavali su se kao Jugosloveni. Mene nisu učili odmalena da ja verujem u Boga, niti smo slavili Uskrs ili Božić. Onda to nisam mogla ni na svoju decu da prenesem, jer ni ja nisam imala, biću iskrena. U Srđanovoj porodici opet nisu isto bili kršteni, jer nisu smeli, kaže Dijana. A onda su po želji Srđanove mame organizovali zajedničko krštenje. Pokojna Srđanova majka Stanka, koja je imala jako tešku bolest, rak kostiju, pred kraj života je rekla da bi volela da krsti decu pre nego što umre. I ja sam se pitala kako da se krstim, kada su moji poreklom katolici. Nisam bila krštena u katoličkoj crkvi, ali poreklo vučem, iako sam odrasla i živim u Srbiji ceo život, objašnjava. Međutim, što su oni mene više pritiskali, ja sam bila sve dalje od te odluke, e onda su me pustili. Kada sam rodila Marka, e tada se u meni nešto samo preokrenulo. I rekla sam Da, ja želim da se krstim i želim da krstim moju decu. I tako smo odlučili da se svi krstimo u maju 1992. u Žiči i to u staroj crkvi. U jednom momentu mi prilazi sveštenik i sad ja treba da kažem svoje ime. Kada sam izgovorila Dijana, on me onako pogleda i kaže ne može, nije pravoslavno, već rimokatoličko. Vrteo se tri kruga oko oltara i vrati se i pita šta da radimo. Opet se proštea tri kruga oko oltara i ja se setim da kod katolika postoji kršteno i građansko ime. I kažem mu mogu li da zadržim moje ime, volim ga, a vi meni dajte crkveno ime. I on pristane. Tada je u odluci oko njenog crkvenog imena pomogao i njen suprug Srđan, te je Dijana krštena i danas nosi i staro srpsko ime Milica.