Prosječna temperatura mašine motocikla je 90°C. Vanjska temperatura je upravo premašila 38°C. Šum vjetra koji struji kroz otvore na kacigi miješa se s mujezinim pozivom na ezan. Vozimo se vukojebinom koja bi se, da postoji svjetsko prvenstvo u vukojebinama, rutinirano plasirala u polufinale istog. Cesta je već odavno postala putem. Svaki grad, selo i ulica uspomena su za sebe. Dočekuje nas se s malo riječi, no s pogledima punim odobravanja. Zvuk mašine još jednom priča univerzalnim jezikom koji otvara sva vrata. Kilometri se kao u romanima Hunter S. Thompsona neumoljivo okreću i podsjećaju nas na prolaznost vremena. Cesta koja se odmotava pred nama čini se beskrajnom. Nadamo se da nam nikada neće ponestati ceste. Ceste koja će se svaki puta pretvoriti u priču. Tisuće kilometara su za nama. Tisuće nas još čekaju. Razdaljine postaju irelevantne. Tijelo nam se nakon početnih bolova svakim danom sve više adaptira na napore. Više niti ne znamo što nas boli i kojim intenzitetom. Daljine nas zovu. Bolovi i umor morat će pričekati. Sad je naše vrijeme. Iz Zagreba po autoputu, koji je nažalost uvijek sastavni dio puta, stižemo do Beograda. Izbjegavamo gužvu na obilaznici te nastavljamo prema Svilajncu, veoma urednom i simpatičnom gradiću u kojem noćimo. Naravno, stajemo na random večeru te se doslovno ubijamo u vrhunskom roštilju. Nismo jedni od onih koji vode beskonačne rasprave oko kvalitete ćevapa, ali dugo u noć gledamo natjecanja u pečenju roštilja i moramo priznati da su susjedi zaista svjetski šampioni u pripremi ovih specijaliteta. Omamljeni od nepotrebno velikih količina mesa, radimo vrijedno na samospoznaji koja će nas, nadam se, u narednim godinama dovesti do toga da krenemo konzumirati količine dostojne pristojnih ljudi, vozimo do obližnjeg hotela, raspakiravamo motore i gasimo se. Poslije obilnog doručka, ovdje se i čaj služi u litrama, bez stajanja vozimo do 300 kilometara udaljene granice s Bugarskom. Balkanska neorganiziranost u kombinaciji sa temperaturom od 39 stupnjeva, moto oprema također nije sinonim prozračnosti i proljetnog lahora, dovodi nas do trenutne dehidracije u kombinaciji s povećanom razinom nervoze. Kako bi vam pokušao prikazati osjećaj vrućine, reći ću vam da je voda, rashladna tekućina, u jednom od motora doslovno zakuhala te se prometalo u treptaj oka pretvorilo u National Geographic islandski gejzir. Vozači su nas, izugodno rashlađenih automobila, gledali kao da nam fali koja u glavi. Nisu u krivu. U ovakvim trenucima dovoljno je spoznati da te nitko nije tjerao na motor po ovim temperaturama te da ne cvilišnego se dobro nasmiješ vlastitoj sudbini i budeš zahvalan što imaš privilegiju biti na ovakvoj avanturi. Još 400 kilometara kroz Bugarsku, 1 McDonald's i 2 extra brza korona WC-a, i evo nas na granici s Turskom. Ovu granicu posjetili smo već i prije, tako smo znali što nas čeka. Međutim, za nekoga tko nikada nije bio u ovoj zemlji, a misli da je zaostala, u predrasudama smo kao nacija dosta jaki, dovoljno je da dođe na njihova službena vrata. Doslovno ogromna moderna granica vrlo vam otvoreno i bez ustezanja govori da ulazite ne u zemlju, nego u carstvo te u jednu civilizaciju. Nakon temeljitog pregleda papira covid potvrda od strane simpatične carinske službenice i stroge provjere namjere našeg putovanja rigorozno istreniranim pitanjima, 'Koje su marke ovi motor? I ja bih jako voljela voziti', ulazimo u Tursku. Pogranični grad Edirne, naš je današnji dom. Nakon što smo se smjestili u hotelu čije uređenje podsjeća na sovjetske propagandne postere Lenjinovog siromašnog odrastanja, kad bolje promislim, skromnog odrastanja je primjerenija kovanica, odlazimo u grad te sjedamo u prvi restoran. Naručujemo svadbene količine đigerice koju nam donosi brkati vlasnik restorana gromkog smijeha. Jedemo jetrice i pijemo limunadu, iznenađujuće dobra kombinacija, te uživamo u vibrantnom gradu.