Čekaj me i ja ću sigurno doći je po mišljenju mnogih jedna od najljepših ikad napisanih ljubavnih pjesama. Napisao ju je Konstantin Simonov, a zbog okolnosti u kojim je nastala, ušla je u antologiju. Simonov bio je veliki ruski pisac, pjesnik i patriota kojeg je sudbina često odvodila na ratne frontove. Beznadno je bio zaljubljen u Valentinu Serovu, tada najljepšu i najpopularniju glumicu. Ona je međutim bila udata. Pošto je suprug general, koga je jako voljela, preminuo, Valentina je dugo patila. Potom se upuštala u mnogobrojne ljubavne afere, ali nikog nije uspjela da zavoli kao svog pokojnog supruga. Tada je odlučio da joj napiše pjesmu koja će joj govoriti koliko je on voli, čak i kada ga ne bude više. Pjesmu, koja je trebalo da stigne Valentini poslije njegove pogibije, je stavio u džep, mirno iščekujući svoj sudnji dan. Međutim, dogodilo se čudo - jedinica u kojoj se Simonov nalazio nekako je izbjegla finalni udar neprijatelja, i pisac se živ i zdrav vratio kući svojoj dragoj, s pjesmom u džepu. Vjenčali su se 1943, a pjesma o ljubavi koja nadjačava smrt u kombinaciji s hepiendom obišla je cijeli svijet i prevedena na čak 35 jezika. Ironično, nakon svih nedaća koje su prošli, Konstantin i Valentina u braku nisu imali sreće. Stalno pod budnim okom javnosti, počele su da kruže priče da je Valentina, dok joj je suprug bio na ratištu i pisao najljepše stihove, varala Simonova i to sa budžovanom generalom Rokosovskim. Danas se zna da je afera bila izmišljena. Valentina jeste radila kao dobrovoljna medicinska sestra u bolnici u kojoj se Rokosovski oporavljao od rana sa ratišta i da jesu se sreli nekoliko puta, ali to je bilo sve. General je u to vrijeme već imao ljubavnicu, doktorku u toj bolnici, sa kojom je 1945. dobio i kćerku, a Valentinu više nikada nije ni vidio. Ipak, brak nije preživio tračeve. Konstantin Simonov je napustio suprugu 1957, a njen život je krenuo silaznom putanjom. Karijera joj je potpuno zamrla i postala je alkoholičarka. Jedna od najljepših žena Sovjetske Rusije umrla je sama i zaboravljena 1975. u Moskvi u 58. godini života. Ni Konstantin nakon Valentine nije pronašao sreću. Posvetio se karijeri i jedina porodica postale su mu knjige i stihovi. Umro je 1979. godine pokušavajući da i pored protivljenja vojske stvori arhiv sjećanja onih koji su se borili u Drugom svjetskom ratu. Konstantinova oda besmrtnoj ljubavi i zanosu preživjela je do današnjih dana i danas je jedna od najpopularnijih poema ikada napisanih na ruskom jeziku. Dodavši joj muziku pjevali su je i recitovali mnogi umjetnici širom svijeta. Kod nas, to su učinili Rade Šerbedžija i Toma Zdravković.