Ovu židovsku djecu i mnogu drugu od holokausta je spasila hrabra socijalna radnica Irena Sendler

Moj me otac naučio da kada se netko utapa ne pitaš zna li plivati samo skočiš i pomogneš kazala je jednom prilikom Irena Sendler socijalna radnica iz Poljske koja je tijekom Drugog svjetskog rata spasila živote brojne židovske djece pritom riskirajući vlastiti život. Irena Sendler rođena je u katoličkoj obitelji u gradu Otwocku u Poljskoj 15. veljače 1910. godine. Kada je Drugi svjetski rat počeo 1. rujna 1939. Irena je bila 29-godišnja socijalna radnica na odjelu za socijalnu skrb varšavske općine. Svoje dužnosti nastavila je obavljati i nakon što su Nijemci okupirali Otwock te se brinula za stotine ljudi u gradu koji su postali siromašni i beskućnici kao posljedica rata. Irena je koristila svoj položaj kako bi pomagala Židovima. Međutim, to je postalo nemoguće nakon što je varšavski geto zapečaćen u studenom 1940. godine. Oko 400 tisuća Židova bilo je zbijeno u mali prostor geta. Poljakinja Irena Sendler spašavala je Židove iz varšavskog geta. Unatoč velikim rizicima koje je to uključivalo, Irena je od svog odjela uspjela dobiti dozvolu da posjeti geto kako bi ispitala sanitetske uvjete koji su ondje vladali. Nakon što se infiltrirala u geto kontaktirala je židovsku humanitarnu organizaciju kojoj je počela pomagati u krijumčarenju Židova iz geta i pronalaženju mjesta na kojima su se mogli skrivati u arijevskom dijelu grada. Nakon deportacije 180 tisuća Židova iz varšavskog geta u logor za istrebljenje Treblinka, u jesen 1942. osnovana je Žegota, vijeće za pomoć Židovima. Ta organizacija, u kojoj su djelovali i Židovi i nežidovi, radila je na spašavanju Židova. Irena je postala istaknuta aktivistica Žegote, pomažući Židovima koji su preživjeli deportacije iz geta, tražeći im skrovišta i osiguravajući im hranu i medicinske potrepštine. Akcije spašavanja koje je Irena Sendler provodila zajedno s drugim članovima Žegote bile su smione i kompleksne. Bebe i mala djeca bila su sedirana i prokrijumčarena u torbama, košarama, koferima, pa čak i u sanducima s povrćem te odvožena na kolima koja su služila za dovoženje potrepština u bolnicu smještenu u getu. Starija djeca izvlačena su iz geta tako što su se maskirala ili kroz odvodni kanal koji su također koristili i krijumčari i židovski pokret otpora. Ambulantna hitna pomoć iznosila je i djecu i odrasle iz geta na nosilima pod krinkom da su se zarazili tifusom, tuberkulozom i drugim zaraznim bolestima prema kojima su Nijemci imali averziju. U rujnu 1943., otprilike četiri mjeseca nakon ustanka u varšavskom getu i njegova uništenja koje je uslijedilo, Irena je bila postavljena za vođu Žegotinog odjela koji je brinuo za židovsku djecu. Pod pseudonimom Jolanta koristila je svoje veze sa sirotištima i drugim institucijama koje su brinule o napuštenoj djeci te im je slala židovsku djecu kojoj je osigurala lažne dokumente, pritom se i sama izlažući velikoj opasnosti. Mnoga su djeca poslana u sirotište Rodzina Marii u Varšavi te u vjerske ustanove na širem području Varšave i Lublina. Djeca su dobila nova kršćanska imena te su morala naučiti tečno govoriti poljski jezik. Što je najvažnije, morala su naučiti kršćanske molitve i običaje te prisvojiti nove kršćanske identitete. Ponekad su same institucije postavljale određene uvjete i u mnogim slučajevima djeca su bila krštena i preobraćena na kršćanstvo. Socijalna radnica vodila je detaljne bilješke o djeci poslanoj u te institucije kako bi nakon rata mogla biti locirana i vraćena svojim obiteljima. Na taj način Irena je spasila živote stotina djece, njihov točan broj je nepoznat, ali pretpostavlja se da ih je spasila oko 2500. Važno je istaknuti da opasnost nisu predstavljali samo Nijemci. Postojali su i lokalni doušnici koji su motivirani novčanim nagradama ili osobnim antisemitizmom, razotkrivali lokacije spašenih Židova, ali i Poljaka koji su ih spašavali. Zbog toga su se preživjeli često morali premještati s jednog mjesta na drugo, iz jedne kuće u drugu, iz stana u samostan ili iz grada na selo, pa opet natrag. Svaki takav premještaj uključivao je više ljudi što je povećavalo rizik da će biti otkriveni ili izdani, a postojala je i opasnost da će netko od uključenih biti uhvaćen i da će odati druge. Najviše sam plakala na hrpe naočala, cipela i kose. Ljudske kose. Ženskih pletenica. Vratila sam se kao drugačija djevojčica. Nakon mjesec dana masovnih akcija, 20. listopada 1943., Irena Sendler bila je uhićena. Prije nego je uhićena, uspjela je sakriti inkriminirajuće dokaze, poput kodiranih adresa lokacija na kojima su djeca bila skrivena te dokaze velikih svota novaca plaćenih nekima od domaćina. Uhićenje je nije odvratilo od njezinog cilja i odmah nakon što je puštena nastavila je sa svojim tajnim aktivnostima.