Odijelo nikad nije činilo čovjeka, ali je govorilo mnogo o njemu. Radnja kao filmski set. Mostar je nekada bio grad stila. Znanje se treba prenositi. Sve se pravi, ne trguje se. Postoje ljudi koji ne kupuju ništa industrijsko, sve šiju. Zvuk mašine, škara, miris tekstila i metar za uzimanje mjera vidite i čujete tek onda kad uđete u u krojački salon Lejla u mostarskoj Titovoj ulici. Sa vana je to skroz druga priča kao da niste u 21 stoljeću digitalnih života tipkanja, stresa i kao da je izgubljen osjećaj o brzini prolaznosti života. Balkon radnje podsjeća na onaj na kojem je stajala čuvena Julija. Da je ovaj salon kojim slučajem priča iz neke knjige onda bi pisac itekako imao što reći, ispričati i nastaviti plesti priču i danas. Ovo je prva od tri krojačke priče u Mostaru čije smo radnje posjetili tog sunčanog mostarskog zimskog dana. Orhan Imami dočekao nas je u krojačkom salonu Lejla, onom iz početnih redaka teksta koji ima taj balkon, a koji neodoljivo podsjeća na neki filmski set. Krojački zanat u njegovoj obitelji prisutan je od davnina, odnosno od vremena kad je čovjek, kako reče u razgovoru za Bljesak, jednostavno trebao nešto da radi. Otac je Turčin, on je zanat završio u Makedonji, jer su se tada djeca slala na zanat mimo škola. On je krenuo od devete godine i majstor mu se zvao Risto. U to vrijeme otac je vojsku služio u Mostaru, zaljubio se u moju majku i ostao ovdje. I u vojsci je bio krojač također, radio je za vojsku. Ispričao je Orhan u razgovoru koji smo vodili u obiteljskoj krojačkoj radnji, a čija unutrašnjost odiše scenom iz filma. Priču nastavljamo o nastanku radnje i njezinim počecima. Bila je, kaže Orhan, tada, davne 1981, smještena u mostarskom naselju Luka. Otac je krojio za muškarce i žene. Orhan se pak u posljednje vrijeme više koncentrirao na izradu odjeće za muškarce, posebice muška odijela. I brat Sabah jedno vrijeme je bio aktivan u obiteljskom biznisu, sudjelovao je zajedno s Orhanom na modnim revijama i osvojili su čak i neke nagrade za svoje kreacije. Brat se kasnije više koncentrirao na enterijer, a Orhan se nastavio baviti tekstilom. Kod mene su se nekako poklopile stvari, posebice iza rata, izbora je bilo malo i trebalo se birati što ćeš raditi. Zanat je ipak zanat, priča Orhan Imami i podsjeća nas na neka prijašnja vremena, kada je u gradu na Neretvi bilo puno više ovih zanatlija. Kad je moj otac radio prije rata, bilo je dosta dobrih krojača u Mostaru, 20-ak sigurno, jer je Mostar bio grad stila. Mediteranski grad, vodilo se računa o odijevanju. Poznato je da su u bivšoj Jugoslaviji, Mostarke bile jako teške po tom pitanju, jer vizualno su izgledale tako, mnogo se vodilo računa o odijevanju. U skladu s tim zamahom od prije rata, Orhan je nastavio i danas očevim stopama koji i dalje radi. Jer, otac još juri i ja jurim za njim. To je neki starinski odnos i odgoj, poštovanje prema starijim, po čaršijski što bi se reklo. Meni je pokojni Juso Nikšić, slikar, koji je bio susjed tu, znao reći: ubijen je esnafluk, misli se na uglednog čovjeka bez titule, i obično su to bile neke zanatlije. I u to vrijeme se slušalo mišljenje tih ljudi i uvažavalo što oni govore. Sada nema toga, nema esnafa, nema zanata. Imami kaže i da u mostarskom Kujundžiluku je jako malo kujundžija, ali imamo sreća slikara. Trebalo bi se to znanje prenositi, da uvijek tu imate ljude koji uče. Jer u zanatu nema konkurencije, ja bih volio da su sve oko mene krojači. Ne znam ni konfekcijske brojeve, izmjerim te i vidim odmah što ti stoji. Nisam trgovac, od devedesetih godina u ovoj radnji se ništa prodalo nije, sve je pravljeno za nekoga. Mušterije koje dođu raditi odijelo po mjeri imaju i ova odijela iz industrijske proizvodnje, ali oni vrlo dobro znaju razliku. U 7. i 8. mjesecu je prilično gužva, zbog velikog broja vjenčanja i proslava, onda ova poslovna raja malo čeka. Tu su i mature, pojasnio je. Na naš upit ima li posla, odgovara da ima, i da je jako vezan za ovaj posao. Volim ovu radnju, mjesto. Ne volim te masovne industrije, jer ja u suštini volim biti krojač. Ne kažem da ja šijem najbolja odijela na svijetu, ali je uloženo najviše truda, to se vidi. Moje mušterije su naslijeđene, one za koje je radio otac, pa do novih generacija.