Kada govore o kraju Drugog svjetskog rata na jugoslavenskom području, vrlo konkretno o oslobađanju Mostara 14. februara 1945. godine, gradonačelnik Mario Kordić i gradski ogranak Hrvatske demokratske zajednice zvuče kao Aleksandar Vučić kada govori o Oluji. I ne samo on, već i vascijeli SNS, pa Milorad Dodik, svaki službeni Beograd i ista takva Banja Luka od augusta 1995. do evo sada. Ništa se, je li tako, jeste al u nekoj stvari nije zbivalo prije nego je Hrvatska vojska započela potpuno legalnu i legitimnu operaciju oslobađanja okupiranog dijela teritorija međunarodno priznate države i članice Ujedinjenih nacija, nije prema Vučićevom i vučićevskom tumačenju. Vukovar sravnjen, Škabrnja poklana, Šibenik, Osijek i Gospić granatirani, Zagreb raketiran, logori nisu otvarani, Hrvati protjerivani, masovne grobnice punjene, kao što se kao nije od Dalmacije do Zagreba putovala brodovima, preko pontonskih mostova, okolo naokolo, toliko koliko sada treba od mora do Ilice, ali biciklom. Za svaki službeni Beograd i istu takvu Banja Luka od augusta 1995. do evo sada, Oluja je posljedica dosade koja je obuzela Hrvatsku vojsku u kojoj se neko sjetio kako bi mogli ubiti vrijeme ratujući protiv, tako ispada ako se slušaju čuvari selektivnih sjećanja, izmišljenog protivnika. Kada govore o kraju Drugog svjetskog rata na jugoslavenskom području, vrlo konkretno o oslobađanju Mostara 14. februara 1945. godine, gradonačelnik Mario Kordić i gradski ogranak Hrvatske demokratske zajednice ne govore ni o NDH a, ni o Jasenovcu, ni o genocidu nad Srbima i Jevrejima na području te zlotvorevine, ni o ustašama kao o Hitlerovim dobrovoljnim dželatima, ni o Maksu Luburiću i masovnim vješanjima antifašista. Narodnooslobodilačku borbu i Drugi svjetski rat oni svode na jedno jedino proljeće i partizansku osvetu koje je nesumnjivo bilo i koja je nesumnjivo grozna, kao što je ni manje ni više, bilo grozno ubijanje srpske starčadi po recimo Varivodama nakon Oluje. Osveta je sastavni deo pobede, najstrašnija je rečenica najpametnijeg Titovog generala, Konstantina Koče Popovića, izgovorena nakon oslobađanja Beograda. Tako je, nažalost, bilo tada i svugdje, bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki nije imalo nikakvo vojno opravdanje, a Japan je kapitulirao pod uslovima koje je postavio prije nego je izazvana direktna ili indirektna smrt 300.000, slovima, tri stotine hiljada, ljudi, tako je, nažalost, ostalo do dana današnjeg. Svodeći četiri godine krvavog, genocidnog rata na samo njegov kraj i ono što se tada događalo, Kordić i mostarski HDZ rade upravo ono za što inače optužuju druge, bave se klasičnim historijskim revizionizmom, začinjenim tlapnjom o tome kako su komunizam i fašizam tek dva kraja iste krive linije i da to što su neki komunistički ili socijalistički režimi podsjećali na nacističke i fašističke, sa slučajnošću ima veze koliko i održavanje lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini. Japanski režiser Akira Kurosawa je rekao kako se od dobroga scenarija može napraviti i loš film, ali da se od lošeg scenarija dobar ne može, ma ko ga režirao. Genij je samo slobodnije preveo tezu da dobre ideje nisu krive za ono što ljudi mogu učiniti od njih. Nigdje u temeljnim tekstovima komunizma Kapitalu i Komunističkom manifestu ne piše ništa čime se mogu opravdati njihovi kasniji tumači. U knjigama poput Mein Kampfa piše sve. Ako su, dakle, komunistički režimi u prošlom vijeku učinili sve suprotno od onoga što je u teoriji na koju su se pozivali, a uglavnom jesu, samo što su se neki, kažimo tako, školovali i popravljali uz rad, a drugi podnosili nadljudske napore u diskreditaciji svake lijeve ideje, fašisti su od prvog trena bili dobri đaci. Tvrdoglavo su se, surovo, držali učenja koje je podrazumijevalo nestanke cijelih naroda. Činjenica da nisu uspjeli ne ide im u prilog, riječ je samo o posljedici vojnog poraza i manjka vremena, nikako nedostatku želje ili shvatanju da, ipak, nije u redu, recimo, spaliti ama baš sve Židove u, za početak, Evropi. Muzeji religije i ateizma, logori smrti, masovne i pojedinačne likvidacije, montirani politički procesi, gušenje slobode govora i izostanak samog pokušaja da se uspostavi demokratski socijalizam, u korijenu su komunističke misli u istoj mjeri u kojoj je bacanje atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki u temeljima američke i bilo kakve druge demokratije. Zato Auschwitz i Dachau, Jasenovac i Gradiška Stara, dušegupke u Nedićevoj Srbiji, Shoa, masovna četnička klanja uz rijeku Drinu nisu posljedica nikakvog krivog čitanja, već apsolutnog prihvatanja krivog sadržaja. Komunizam se dao pokvariti od komunista, dok se fašizam ne može popraviti, biti pristojan, razuman, demokratičan i zločinu nesklon fašista, znači postati vjerovali ili ne antifašista. Staljinisti su se prema onome što su pisali Karl Marx i Friedrich Engels odnosili slobodnim stilom, ono što im se nije sviđalo su odbacili odmah, a ono što im se nedovoljno sviđalo prot