Da Ferdinand I knez pa kralj Bugarske iz njemačke dinastije Sachsen Coburg Gotha nije odlučio pridružiti se u Velikom ratu Silama osovine putopis iz Ksantija upisao bih kao još jedan iz Bugarske. Porazi u dvjema bitkama potkraj 1918, pobjeda u posljednjoj Dojranskoj bila je samo labuđi pjev natjerali su ga na kapitulaciju i abdikaciju u korist sina kralja Borisa III što će u biti označiti i kraj rata. Jedna od posljedica bila je i i to da je Bugarska morala predati Zapadnu Trakiju pa tako i Ksanti u trajni posjed Grčkoj. Jesu Bugari uz pomoć Nijemaca 1941 ponovno okupirali taj dio zemlje ali se na kraju ispostavilo da od pripajanja teritorija neće biti ništa. Tako je Ferdinand I koji je inače 1893 nakon vjenčanja s Talijankom Marijom Lujzom iz kuće Burbon Parma dio medenog mjeseca upotpunio i jednodnevnim neplanskim posjetom Mostaru kriv što je ovaj putopis ipak grčki. U Ksanti sam dva ili tri puta dolazio prije dvadeset i kusur godina boraveći na 15 dnevnom novinarskom tečaju Glasa Amerike u pedesetak kilometara udaljenoj Kavali. Sjećam se samo da sam iz Ksantija o internetu se tada tek šuškalo poslao razglednice prijateljima i rodbini i to nakon što sam danas ne znam gdje na rubu grada snimao skupinu Ukrajinaca koji su neusporedivo više brusilicama nego dlijetima takoreći serijski štancali mramorne kipove pravoslavnih svetitelja. Ovaj dolazak ćemo i ona i ja za vijeke vjekova zapamtiti po onome što nam je priredila navigacija. Normalno je je li da se utipka stari dio grada tamo je većina onog što se želi vidjeti a još normalnije da navigacija nađe najkraći put. Našla ga je tako što nas je uputila uskom kaldrmisanom uličicom s baštama kafića s obje strane. Teško da je sa strana ostalo više od 20 30 centimetara od auta do stolica pa su neki od gostiju morali ustati i uvući stolice dok smo brzinom puža stigli do kraja ulice uradili su to bez sekunde žurbe po čemu smo shvatili da su ovakve scene svakodnevne. Domaći svijet sigurno se neće zaputiti ovuda ali oni koje navodi navigacija hoće kad skrenu u uličicu nazad ne mogu ni rikvercom jednosmjerna je pa im ostaje preživjeti ovo što smo mi preživjeli. Ksanti je inače sjedište istoimene prefekture s malo više od 52 000 žitelja. U Grčkoj mu ponešto zbog raznobojnih fasada mada toga ima i drugdje a više zbog najpoznatijeg ranoproljetnog karnevala u državi tepaju da je grad tisuću boja. Stvarno je kad sve zbroji i oduzme negdje za trojku možda ako mu se dodaju i ostaci antičkog grada Abdere dvadesetak kilometara južno prema moru ocjenu više. Starogradska jezgra u koju se usput ne mora doći onim puteljkom između kafićkih bašti nudi poprilično starih urednih ali i nešto očito odavno zapuštenih kuća uglavnom iz 19 stoljeća a nekoliko je i oslikanih te onih bugarsko orijentalnog tipa s istakama na prvom katu. Vidjet ćemo i poneku malu galeriju simpatične prodavaonice koještarija i mamipara za turiste godinama i desetljećima neodškrinute kapije zarasle u bršljan i zavezane debelim zahrđalim lancima kovane prozore i vrata pune aplika s prezimenima u masivno željezo utisnutih davno izumrlih ili odseljenih rodova česme udjenute u kamene zidove prazne turske bazare trobojnu macu što mirno sjedi na sicu parkiranog motocikla vješalicu na koju se mogu zakačiti odjevni i drugi predmeti za siromašne s koje trenutno visi samo bijela ženska torbica zidine koje podsjećaju na nekadašnju utvrdu čije postojanje međutim nigdje niko ne spominje. Na jednom balkončiću živo raspravljaju dvojica iz Muppet showa ali su rečenice iznad njihovih glava na grčkom pa pojma nemamo o čemu oni todivane. Najveća u gradu nije ali jest najviša poprilično modernizirana turska sahat kula iz 1870 godine nije drugačija od drugih samo zato što je kamen prekriven finom žbukom i što je obojena već što joj na najvišoj točki stoje plavo bijela državna grčka zastava i Isus. Šta bi na to rekao njen graditelj Pomak hadži Emin aga nije teško pretpostaviti. Ipak se može smatrati da je dobro prošla budući da su gradske vlasti 1972 bile napravile plan njenog rušenja na što se ovdašnji Turci digli na prosvjede pa su papiri rušilačkog elaborata završili u smeću. U Ksantiju baš kao i obližnjem Komotiniju o kome sam već pisao te Didymoteichu živi prilično brojna turska manjina. Ksanti je za Turke samo i jedino ske e kao što je Komotini G m lcine a Didymoteicho Dimetoka. Iako je osmanska vlast Turke na ovo područje doselila iz Male Azije malo nakon okupacije 1361 njihovi predstavnici izborili su se da bude izuzeti iz velike razmjene stanovništva danas bi se to rekla etničkog čišćenja i to dvostranog i dvostrukog utanačenog grčko turskim sporazumom iz švicarske Lausanne 1923 godine. Imaju veliku džamiju u Dojranskoj ulici blizu središta zvanu Muhadžirska odnosno ko ne zna značenje te riječi. Izbjeglička.