Prije 40 godina održan je najveći sportski spektakl u historiji Jugoslavije, a centar svih njegovih dešavanja bio je u Sarajevu. Ovaj period je za one koji su ga proživjeli ubjedljivo jedan od najljepših u životu. Period kada je Sarajevo baš poput tada zapaljenog plamena na Koševu zasijalo u svom najljepšem sjaju. Nakon što je u maju 1978 u Atini organizacija 14 Zimskih olimpijskih igara pripala glavnom gradu BiH, bila je to odgovornost koja se nije mogla olako shvatiti. Ubrzo je počelo pripremanje terena. Nikla je Zetra staza za bob i sankanje, skakaonice, dvorane, žičare, hoteli. Obnovljeni su Skenderija i stadion Koševo, sagrađeno je Olimpijsko selo na Mojmilu. I tako godinu dana prije početka ZOI ja sve je bilo spremno i samo se čekalo da spektakl počne. Cijeli grad bio je pripremljen za olimpijce i sve posjetitelje Sarajeva. Broj službi koje su im stajale na raspolaganju i činile da sve bude na svjetskom nivou bio je nepregledan. Jedna od njih bila je i kozmetička služba, zadužena da sportisti besprijekorno izađu pred kamere i televizije. Stoga, jasno je da je njena uloga bila itekako značajna. Dio zvanične kozmetičke službe 14 ZOI ja bio je kozmetički salon Vedrana na čelu sa kozmetičarkom Vedranom Dupanović. Gospođi Vedrani koja je danas penzionisana ovo su uspomene koje su obilježile njen život i karijeru. Uoči ove posebne obljetnice odlučila ih je podijeliti s nama. Vedranin put do prije svega školovane, a zatim i cijenjene kozmetičarke bio je prilično zanimljiv. Dok sjedimo u njenom salonu na Trgu solidarnosti gdje nas je ugostila, ispričala nam je kako je sve počelo. Završila sam srednju školu sa 17 godina i onda sam upisala sociologiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Živjela sam u Varšavi i na svaki ispit sam putovala. U trenutku kada sam shvatila da ću postati profesor i da ću onako malehna, sa manje od 50 kilograma, imati 21 godinu, a moji učenici 19, rekla sam ocu 'Tata, pusti me da završim kozmetičku školu'. Svakako sam imala problema sa licem. To se i desilo. Vedrana završava Visoku školu gospođe Marije Kasperske u Varšavi, a odmah nakon toga zapošljava se u eksperimentalnom salonu kozmetičke fabrike Pollena, gdje svoje znanje primijenjuje u praksi. Dvije godine kasnije, završava i započeti fakultet u Sarajevu, međutim, bilo joj je već jasno da to nije poziv kojim će se ona ikada baviti. Godine 1981 otvorila sam svoj salon. Bio je to jedan od prvih salona u Sarajevu, a da nije u kućnoj radinosti. Kolegice su otvarale salone u svojim stanovima ili kućama, ali ovo je baš bio prostor namjenjen za posao, gdje niko ne stanuje. Mijenjali su se detalji, slike na zidovima i neke sitnice, ali salon ovakav kakav vidite ostao je isti kao prvog dana. Upornost, trud i ambicija su se isplatili, a naredne godine postaju Vedranin zlatni period. Ubrzo joj dolazi slovenska kozmetička kompanija Zlatorog sa ekskluzivnim prijedlogom. Zlatorog je konkurisao za zvaničnu kozmetičku službu na olimpijadi, međutim, kao fabrika koja je proizvodila kozmetiku, tada nisu imali vlastite kozmetičare. Predložili su mi da to budem ja i prihvatila sam. Bila je to cijela procedura. Morala sam zatvoriti salon ovdje i preseliti se u Olimpijsko selo. Tamo su bile i druge uslužne djelatnosti, cvjećara, frizeraj, a uz njih i moj kozmetički salon. Zvijezde su prolazile kroz njene ruke, zbog Sande Dubravčić je gotovo zaplakala, a od količine posla nije uspijevala pratiti takmičenje. U salonu, Vedrana i danas na zidu čuva okačen plakat kozmetičke službe sa potpisima brojnih olimpijaca. Prisjetila se nekih od dragocijenih trenutaka iz tog perioda, ali i kako su izgledali njeni radni dani. Nas su bile četiri u timu i posao smo raspodijelile. Jedna od kolegica je bila na Zetri sa klizačicama, što je bilo važno jer klizačice su uvijek lijepo dotjerane. Dvije kolegice su pratile mene i svaki dan smo išle na Skenderiju, gdje smo se pripremali za dodjele medalja. Kroz njene spretne ruke prošle su brojne tadašnje zvijezde. Između ostalog, šminkala je njemačku klizačicu Katarinu Witt uoči pobjedničkog plesa, dok je Vedranu, pozdravio i Kirk Douglas, tadašnji gost Sarajeva. Jasno je, tada su se rodile neke od najljepših uspomena. Mi smo radile do 22 sata navečer, ali radni dan je trajao 24 sata. Svi sportisti su imali priliku da dođu u salon, a jedan koji je najčešće dolazio je Šveđanin Gunde Swan. Jednom prilikom kad je ušao u salon, tuda je prolazila prekrasna švedska kraljica Silvia. Ja mu kažem 'Gunde, eno vam kraljice', a on će mirno 'Znam. Sinoć smo bili na večeri.' Sada kada to pričam zvuči poput bajke, ali to se zaista desilo.